Kao u školjkama, u kojima djeca prisluškuju šum vjetrova i valova morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve, što se s čovjekom dogodilo od početka. M.Krleža

KNJIŽEVNOST

Pozdrav iz Švicarske

Pavle Kalinić, Večernji list


Dragi gospodine Kaliniću,

Pozdrav s ovih švicarskih strana, veselimo se takvoj mogućnosti razgovora s nadom da neće to sve završiti - na razgovoru. Možda ovo nije izravno Vaš posao što ćemo Vam predložiti, ali kad ste već u Večernjem na raspolaganju za razgovor, evo nešto da i njima možete prenijeti.

Evo jedno pitanje i/ili zamolba, isto za jedan poseban "hitni slučaj".
Kakve su šanse da hrvatsko izdanje Večernjeg lista redovitije počne izvještavati

Više...

UČITELJICA KOJA NIJE HTJELA BIT DOSADNA - Kuća ni u selu ni u gradu

Vrlo je malo priča koje govore o jednoj ovakvoj kući i o ovakvoj obitelji koja je živjela u njoj. Osim te kuće i te obitelji u njoj, puno se toga također neobičnog i zanimljivog događalo, ali to će se tek doznati iz daljnjih priča. Kuća je stajala sama najednom proplanku, a samo stotinu koraka od nje počinjala je gusta šuma. Svaka kuća pripada nekom gradu ili nekom selu, tako da svatko može reći, „ja živim u tom i tom gradu" ili „ja živim u tom i tom selu". E ovdje se nije moglo tako. Cijeli dan hoda od nje nije bilo naselja. A tu jednu samu kuću nisu mogli nazvati ni gradom ni selom, jer tko je vidio neki grad ili neko selo samo s jednom kućom. Životinje koje bi znatiželjno provirivale iz šume, a i slučajni namjernici koji su tuda prolazili naprosto su je nazivali kuća ni u selu ni u gradu.

U njoj su stanovali jedan gospodin, jedna gospođa i troje njihove djece. Gospodin je upadao u oči jer je šepao na desnu nogu i imao dulje brkove od svoje brade, a žena jer je vazda bila vesela i nosila raspletenu crnu kosu do sredine leđa. Od troje djece najstarija je bila djevojčica Rina, a onda su nakon nje došla dva brata. Stariji se zvao Grga, mlađi Danijel, a zvali su ga Dado. Dok su braća bila obična mala djeca, Rina je, kako će se vrlo brzo očitovati, bila baš posebna djevojčica.

Gotovo nitko nije znao daje Rini u stvari bilo ime Katarina te da ju je mama od rođenja prva počela zvati Rina, a onda svi to prihvatili. Obično je hodala bosa, na glavi je imala mali šeširić s povezom ispod vrata, a na leđima je, kao da se s njome rodila, nosila uvijek nečim napunjenu malu torbu. Ipak je kod nje najviše privlačio pažnju gospodin Sime, Rinin šareni papagaj. Njihao se on na njezinom ramenu uzdignuta kljuna i malo izbuljenih očiju koje su zvirkale na sve strane. Brzo je učio, nije znao reći samo „dobar dan" nego i puno više od toga. Izgovarao je tako dobro naučene riječi i tako zapažao sve što se okolo događalo, da su se svi pitali je li gospodin Sime stvarno ptica ili možda neko ljudsko biće koje se pretvorilo u papagaja?

Otac i majka su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom i imali kroz cijelu godinu dovoljno zdrave i ukusne hrane za sebe i za svoju djecu. Među divljim golubovima, šarenim jarebicama i malim vrapcima posebno je bila cijenjena pšenica bjelica s njihovih njiva. Kad je po-žanju, pokose i pokupe, uvijek je za ptice iza njih ostajalo po njivama prosutog zrnja. A uz to, u samoj šumi same od sebe rasle su mirisave divlje jagode, dozrijevale slatke crne kupine, crvenile se drenjine, mali lješnjaci privlačili vjeverice i nicale iz zemlje sve vrste gljiva. Iza štale čulo se kako zadovoljno kokodaču kokoši i neumorno kukuriječe par pijetlova. U štali su imali jednu kravu koja je prije mjesec dana otelila prekrasno tele. Na livadi iza kuće mirno je paslo njihovo malo stado ovaca i janjaca. Na mirnoj rijeci uz samu šumu ispod kuće prskale su se i gnjurale divlje patke. Osim njih čulo se i nekoliko bijelih labudova kako se igraju klizeći po vodi glasno lupajući krilima.

Kad djeca tako žive u kući ni u selu ni u gradu, onda je to u nekim stvarima puno drukčiji život od onoga druge djece. A jedna stvar je bila baš posebna.

- Draga moja mala braćo, velika nas je sreća zadesila. Jer imamo kuću ni u selu ni gradu, mi ne moramo ići u školu kao druga djeca -, objašnjavala im je Rina.

Rina i njezina braća stvarno su živjeli kao da su uvijek na raspustu. Sve što im je trebalo i što su željeli, sami bi učili, a što ne bi znali, pitali bi mamu ili tatu. Tako su malo pomalo i bez svakodnevnog pohađanja škole znali sve što im je bilo potrebno. Zapravo, neke su stvari znali koje djeca u selu i gradu gotovo da nikada ne će imati prigodu naučiti. Primjerice, tko od te djece znade prepoznati desetine glasova koji dolaze noću iz šume?!

- Ono je rika jelena što traži svoju srnu, eno se čuje kos žutokljun s glasom koji upozorava na neku opasnost. Sad čujete dabra glodav-ca kako za svoju kuću pila još jedno drvo, a ono..., ono sad cvili lisica jer je izgubila u mraku svoju dječicu. Slušajte..., eno se poljski štu-rak oglašuje zrikanjem dok kopa rupu u zemlji - , podučavala je tako Rina svoju braću pažljivo osluškujući glasove iz šuma.

A kad bi se sjetila druge djece koja su morala sutra i svaki dan ići u školu, znala je uzdahnuti:

- O, Bože, što nam nisi dao da se rodimo s pameti, pa da ne moramo učiti u školi?!

UČITELJICA KOJA NIJE HTJELA BIT DOSADNA - Dječak iz napuštenog mlina

 

Jednom davno u jednoj čarobnoj zemlji vladao je vrlo neobičan kralj imenom Jadran Jadro. Poticao je iz loze morskih zmajeva, ali je jedini od svih tih nemani iz modrih dubina živio na kopnu, na obali svog mora. Bilo je to u vrijeme, kad moru još nisu bili narasli valovi, a ni u planine doselili vjetrovi. Baš je bio ogroman, a opet tako dobroćudan da ga se ni djeca ni odrasli nisu morali bojati.

Kad dođe vrijeme ženidbe, zamjeri princezu vilinskog kralja Pam Pana i odmah je oženi. Zvala se Plavojka vila. Svi dvorjani i dvorjan-ke međusobno su govorili kako se odmah vidi, da je princeza pravoga vilinskog roda: imala je pokrete srne, otmjenost paunice i ljepotu proljeća.

Živjeli su sretno u velikom blagostanju i imali četvoro djece, dva sina i dvije kćeri. S moćnim kraljem, prelijepom ženom i djecom koja su se dobro ponašala, život je tekao kao san. Ali, nažalost, u životu svemu, pa i najvećoj sreći dođe kraj.

Jednoga popodneva najprije se izdaleka začu strašna huka s mora, a onda sve bliže i sve strašnije. S neba stade sijevati i grmjeti, s mora udarati golemi valovi o obalu, a s planina zapuhnuše takvi vjetrovi da su se i najdeblja stabla do zemlje povijala. Neka se ne mogoše više ni uspraviti. A kroz svu tu huku i grmljavinu stade se po brdima i dolinama razlijegati duboki glas koji je dozivao:

- Jadrane Jaaaaaaa-dro, Jadrane Jaaaaa-dro, Jadrane Jaaaaaa-dro...

Kad kralj vidje sve što se događa, nasluti neizbježni rastanak, pa reče tužno svojoj vili:

- Ljubavi moja, sve ima svoje vrijeme. Sjećaš se da smo govorili da će i ovo jednom morati doći. Ja sam morski zmaj i pripadam morskim

dubinama, a ti si gorska vila i pripadaš planinskim vrhuncima... S tobom neka pođe dvoje, a sa mnom dvoje naše djece...
I dok su se u suzama tako opraštali, on joj u zagrljaju još jednom šapnu:
- Hej, obećaj mi da ne ćeš biti tužna i ne zaboravi naš vječni dogovor: kad god začuješ olujno more, sjeti se da ja to dolazim i usu-sret mi pohitaj, a kad s planina ovako zapuhnu vjetrovi, znat ću dobro da me tražiš.
I tako je sve do danas ostalo. Kad olujno zahuči more i s planina zapuhnu vjetrovi, potomci kralja Jadrana Jadra i princeze Plavojke vile znaju reći:
- Ono se njih dvoje sastaju, jer ne mogu jedno bez drugog. Kao što ni naše more ne može bez svojih obala, a ni obale bez njega.

 

UČITELJICA KOJA NIJE HTJELA BIT DOSADNA - ZMIJA

Ovo je priča malo o mom djedu, malo o mojoj učiteljici koja nije htjela biti dosadna i malo o tome kako se na me nitko nije obazirao.

- Ne bih htjela biti dosadna... -, opet poče učiteljica koja nije htjela biti dosadna.

- O, ima puno lijepih stvari koje moj unuk dobro znade... branio bi me moj djed.

Tako je počinjao i nastavljao se razgovor između njih dvoje. Gotovo da se ne isplati to opisivati, jer u biti ništa neobično nisu razgovarali niti se išta posebno tu događalo. Vazda bi sjedili za istim drvenim stolom pred našom kućom, pričali bi o svemu i svačemu, o mom učenju također, a na me se uopće ne bi obazirali. Baka bi najprije skuhala kavu, a poslije donijela pršuta i kruha. Djed bi onda ustao i donio crnog vina, jer je učiteljica više volila crno. Kraj njih bi se ponekad onako lijeno provukao naš mačak, a ispod kuće bi netko protjerao krave ili ovce. I onda te dosadne muhe što ih je baka od stola tjerala! I to je bilo sve.

Učiteljica koja nije htjela biti dosadna, nastavi:

- Čujte, ne bih htjela biti dosadna, ali ima stvari koje ne zna, a trebao bi ih znati. Primjerice, da bijeli medvjedi nisu u Španjolskoj, ni toreadori na najvećem otoku na svijetu Grenlandu, već obratno.

- O, znate, ima i važnijih stvari u dječjem životu -, moj će djed. On znade reći, ooo, velika hvala' kad mu baka napravi palačinke, izustiti oprostite, nisam htio' kad stane nekome na nogu, znade se sa svakim fino upitati, svakome predstaviti, odgovoriti 'dobar dan' i 'hvala, također', 'pozdravite Vaše u kući' i slične stvari. To nije, molim, malo znanje!

Već nakon nekoliko tih susreta pred našom kućom, ponavljalo se sve isto kako sam već rekao: "ne bih htjela biti dosadna", "o znate, ima i važnijih stvari u dječjem životu", pa baka s pršutom, mačak bez pršuta, djed s crnim vinom, ovce i krave s pastirima, drveni stol stoji gdje i stoji, mene nitko ništa ne pita, od muha se moraš braniti i gotovo!

Nisam im nikad dosad rekao, ali je sve to za mene bilo stvarno malo dosadno. Osim toga,bilo mije krivo što se na me nisu obazirali. Druga je priča kad smo djed i ja bili sami, kad krenemo na konjskim kolima trkom po drva u šumu ili po sijeno u polje, ili kad me rano probudi pa odemo na čeku za divlje svinje. To bi bila puno zanimljivija priča! Ni baki nije bilo baš sjajno, jer ni ona nije puno sudjelovala u razgovoru. Kad bi nešto donijela na stol samo bi rekla:

- E, je li više dosta te vaše škole? -, a djed bi samo odmahnuo rukom:

- Sta dosta, tek smo počeli!

- Neki dan u školi nije znao da su plavi kitovi najveće životinje koje su ikad živjele na zemlji, da mogu biti duge do 33 metra, a teške kao tridesetak slonova. Ne bih htjela biti dosadna, ali kad već lovi šišmiše, morao bi znati daje to leteći sisavac koji se rodio s najboljim radarom na svijetu, pa radi toga ni noću ne će udariti o zid ili o granu.

Ali i djed se dobro sjećao:

- Kad smo zimus bili kod našeg kućnog liječnika, naučio je, pitajte ga, kojom brzinom proleti zrak kroz nos kad se prehlađen kihne, a zna i brzinu kojom svjetlost doleti sa zvijezda do zemlje.

Nakon tog razgovora moja sestra i ja dogovorili smo se u najvećem povjerenju da učiteljici dadnemo ime "šišmiš", a djedu "kit". Tako da možemo o njima razgovarati, a da nitko ne dozna o čemu govorimo. I to je dobro uspijevalo, samo što smo se uvijek pri tom smijati, a drugi

govorili "dječja posla". Mislili su da se smijemo onako bez veze. Nakon tjedan-dva ni to nam više nije bilo zanimljivo.
A onda opet učiteljica koja nije htjela biti dosadna:
- Ne bih htjela biti dosadna, ali kad već u tren oka pojede čokoladu, treba znati da ona ne raste u dućanu, već da za nju treba kakao, šećer, razni dodatci i puno radnika koji se muče i znoje dok beru plodove ili razlijevaju po kalupima vruću masu za nju.
Ni moj se djed nije dao:
- E, ne morate baš sad, gospođice, ići po sjemenke kakaovca u Južnu Ameriku! Moj unuk za peticu znade kako se tu na našim njivama uzgaja pšenica, kako se od nje u Božinu mlinu dobiva brašno, a od brašna kolači i pogača. Još samo malo, pa će umjesto mene sam znati iz grožđa i vino otakati.
A sada nema ni djeda ni učiteljice. Prolazim tu pored groblja i mislim na njih. Znam, moj djed danas živi na nebu među zvijezdama, a moja učiteljica nije više mlada i uči neku drugu djecu u nekoj drugoj školi, daleko odavde. Menije ipak danas žao da ih još pažljivije nisam slušao. I žao mi je što smo ih tjedan-dva "šišmiš" i "kit" zvali. Mojoj sestri još više! Jer i moj djed i moja učiteljica dobro su govorili. Bez obzira što su meni za onim drvenim stolom pred našom kućom bili malo dosadni i što se na me uopće nisu obazirali.

DRAGOCJENA PREPIRKA

Nekoliko dana nakon što im je Franjo još jednom pripomenuo da su dužni međusobno se poštovati i voljeti više nego rođena braća i sestre, slučajno je čuo dio razgovora dvojice svojih fratara.

- ...Ne zovi me više »brate«, kad mi nisi brat niti me voliš - , nastavi oštro brat Lucijan.

- Što ti je sad?! Kako te ne bih volio -, začudi se brat Carlos.

- Kažeš da si mi brat i da me voliš, a ipak ne znaš ni što mi nedostaje ni što me muči

I nakon toga obojica zašutješe.

Te večeri Franjo završi razmatranje ovako:

- I na kraju ovoga dana, da vam još nešto kratko ispričam. Tko je pravi brat i tko je prava sestra, zapravo komu smo mi bližnji, naučio sam danas popodne iz male prepirke dvojice braće koju sam slučajno čuo. Samo se onda možemo smatrati bratom ili sestrom svoga bližnjega, kad osjećamo njegove terete i pomognemo mu nositi ih.

Više članaka...

Stranica 1 od 8

Početak
«
1
A ako ti slučajem kojim štogod zabludnog rekoh, ne budi kao čovjek što je, ne pamti me po najgorem! (Iz poeme "Noćobdija")

no prescription cialis online

HCG helps the testicles make male hormones. For some men, simply wearing a condom can help delay ejaculation because it may make the penis slightly less sensitive. As a result, shock-wave therapy has also attracted increasing interest from cardiologists looking for new ways to treat heart disease. The back pain and muscle aches associated with tadalafil were characterized by mild to moderate muscle discomfort in the lower back, buttocks and thighs, often aggravated by lying down. cialis online without prescription . cialis online . It is administered daily in a dose of 5. These natural impotence remedies works by means of increasing the blood circulation in the erectile tissues and increasing the testosterone amounts, which is what will facilitate your success with a sturdy erection and perform abundantly better than before. 7%). cialis online . For most women PMS symptoms are mild, however about 20 to 30 percent of them suffer from moderate to severe symptoms. The mean IIEF GS at Visit 1 was 25. online viagra . Adrenaline causes the blood vessels to constrict and increases breathing and heart rate, and shuts down the digestive system. viagra online without prescription .